TIBOR HEKSCH (1916-1941)
Za Tibora Hekscha prvi put sam čuo krajem šezdesetih godina kada sam, slijedeći tradiciju dubovačke mladeži, počeo veslati u veslačkom klubu “Korana”. Premda je klub osnovan dvadesetak godina ranije, u upravnim tijelima kluba tada je još djelovao veći broj njegovih utemeljitelja i dugogodišnjih članova (Ivan Tavčar, Albin Šojat, Bruno Foschio, Miroslav Vidak, Egon Radović, Boro Majoli, Aleksandar Miculinić i dr.) koji su mladim naraštajima veslača često i rado u nevezanim razgovorima prepričavali zgode iz povijesti kluba i pojedinosti o starijim članovima. Neka svje- dočenja o Tiboru Hekschu zapisana su u almanasima veslačkog kluba “Korana” izdanih u povodu proslave pedesete i šezdesete obljetnice njegova osnivanja, te u monografiji Karlovac grad sporta Z. Švegara. Zajedničko svim svjedočenjima jest da je taj izvanredni mladi čovjek bio duša veslačkog kluba, jedan od najzaslužnijih za nje- govo osnivanje i najistaknutiji djelatnik Kluba u predratnom razdoblju. Znali smo da je njegov život, nažalost, surovo prekinut na samom početku II. svjetskog rata, kada je odveden u ustaški logor Jadovno.
Neočekivano, ljeti 1996. Tibor Heksch se poput uskrsla duha “pojavio❞u našem klubu. Javila se nama nepoznata Antonija Rukavina iz Zagreba, rekavši da je prije kraćeg vre- mena u dubokoj starosti umrla njezina susjeda, Tiborova supruga Zdenka Korais- Heksch. Hrpa dokumenata koju je brižljivo čuvala, prije svega je govorila o Tiborovoj vezanosti za veslački klub, pa je gospođa Rukavina odlučila tu arhivu predati Klubu. Preuzeo sam tu ostavštinu i došao do zaključka da se radi o vrlo vrijednoj doku- mentaciji koja tragičnom sudbinom pojedinca govori o mračnom periodu u povijesti hrvatskog naroda, te kao takva zaslužuje da se s njome upozna šira javnost.
Tibor Heksch je rođen 17. veljače 1916. u Karlovcu. Roditelji su mu bili Filip i Olga Heksch rodena Fischl, oboje Židovi. Sestra Hedy bila je pet godina starija od njega i jed- ina je od obitelji preživjela holokaust, sklonivši se isprva u Italiju, a nakon rata je odselila u SAD. Stanovali su na “promenadi”- Šetalište 2. Otac mu je bio ugledni građevinski poduzetnik, a majka domaćica; oboje su, zajedno s majčinim ocem Romeom Fischelom, uhićeni 23. studenog 1941. i odvedeni u Jasenovac, gdje su ubijeni.
Nižu pučku školu Tibor Heksch je polazio od 1922. do 1926. u Državnoj osnovnoj dječačkoj školi Karlovac. Bio je vrlo dobar đak, a učitelj mu je bio Milan Ribar (brat dr. Ivana Ribara).
Školovanje je nastavio u Državnoj realnoj gimnaziji u Karlovcu. Razrede je završavao s promjenjivim uspjehom. Prvi i drugi razred je završio s ocjenom vrlo dobar, treći razred s dovoljnim i to nakon položenog popravnog ispita iz “srpskohrvatskog jezika”, a četvr- ti s dobrim. Vladanje mu je bilo primjereno, a “vrednoća” pohvalna. Razrednik mu je u prva četiri razreda gimnazije bio Rikard Perković, a direktor škole Hugo Sedlaček. Na kraju četvrtog razreda, (1939) polagao je niži tečajni ispit te ga uspješno položio. Više razrede gimnazije polazio je također na Državnoj realnoj gimnaziji u Karlovcu od 1930. do 1934. Peti i šesti razred završio je dobrim uspjehom, kao i sedmi, ali tek nakon položenog popravnog ispita iz francuskog jezika. Razrednik mu je u petom razredu bio prof. Josip Nikšić, a u šestom i sedmom dr. Ivan Brajdić. Svjedodžba četvr- tog razreda gimnazije, te svjedodžba ispita zrelosti nisu sačuvane.
Daljnje školovanje nastavio je na Medicinskom fakultetu. O tom svjedoči “Apsolutorij”, isprava izdana 27. rujna 1940. u kojoj su nabrojani predmeti koje je Tibor odslušao tijekom studiranja. Sačuvana je i potvrda dekanata Medicinskog fakul- teta izdana 6. ožujka 1941. u kojoj su nabrojani svi ispiti koje je Tibor položio – njih 11. Također postoji “Uredovna potvrda”, iz koje je vidljivo da je 2. svibnja 1941. položio ispit iz kirurgije.
Od 10. travnja 1941. počinje Tiborova osobna drama. On je Židov, a ustaše su od njemačkih nacista preuzeli rasne zakone. Njegov život, životi njegovih roditelja i sestre i drugih sunarodnjaka postaju ugroženi, pa počinje borba za njihov spas. Tibor prvo prikuplja papire iz kojih će biti vidljivo da je zaslužan sportski djelatnik i hrvatski orijentiran.
Njegovi klupski prijatelji (Privremeni odbor Veslačkog kluba “Korana”) izdaju mu 4. lipnja dva dokumenta, kojima se potvrđuje da je Tibor Heksch “svojom inicija- tivom, a u zajednici sa nekolicinom svojih drugova Hrvata 1935. g. osnovao prvi veslački klub u Karlovcu”, da je bio izabran za tajni- ka, a kasnije i vođu kluba, te da je aktivno sudjelovao na odcjepljenju od Jugoslavenskog veslačkog saveza, a u novoosnovanom Hrvatskom veslačkom savezu (za vrijeme Banovine) bio dvije godine izaslanik kluba. Na prvoj je potvrdi u ime privremenog Upravnog odbora potpisan Ivan Ivanko, a na drugoj Ivan Ivanko, Pavao Jurmić, te jedan nečitki potpis. I njegovi zagrebački (veslački) kolege pokušali su spasiti Tibora. O tome svjedoči pismo u kojem mu članovi Upravnog odbora Hrvatskog veslačkog saveza, nakon što je (kao Židov) bio primoran napustiti položaj člana Upravnog odbora Hrvatskog veslačkog saveza, te položaj tajnika kluba, odaju priznanje za unapređenje veslačkog sporta. Pismo nosi nadnevak 9. lipnja 1941., a potpisali su ga povjerenik Hrvatskog veslačkog saveza Ivo Pavelić i tajnik Edvard Petelinšek.
Listajući dokumente nalazim da je Tibor 29. lipnja 1941. u crkvi Blažene Djevice Marije Snježne na Dubovcu, kršten po katoličkom obredu. Iz krsnog lista se vidi da ga je krstio kapelan Dragomir Šolić, a kum mu je bio dr. Branko Božić. Na krštenju je dobio ime Tomislav.
Tibor Heksch sa suprugom Zdenkom
Tjedan dana kasnije (5. srpnja 1941.) u istoj crkvi Tibor se oženio sa Zdenkom /Marijom/ Martinović, rimokatolkinjom, rođenom 9. listopada 1908. u Petrovaradinu. Vjenčao ih je također kapelan Dragomir Šolić, a vjenčani kumovi su im bili liječnici dr. Branko Božić i dr. Dragomir Drakulić.Istodobno s vjenčanim lis- tom, kapelan Šolić izdao mu je i uredovnu potvrdu kojom se “Heksch Tibor Tomislav oslobađa nošenja židovskogznaka, jer je rimokatolik i pošto je to odredba preuzvišenog gospodina nadbiskupa”.
Očito, ni potvrda veslačkih kolega, niti krštenje i nadbiskupova odluka da su prekršteni Židovi oslobođeni nošenja židovskog znaka nisu jamčili miran nastavak života i odag-nali strah od hapšenja. Po preporuci vjenčanog kuma dr. Dragomira Drakulića, kao student medicine, Tibor je gotovo danonoćno boravio i radio u karlovačkoj bolnici nadajući se tako izbjeći hapšenju. Sve te aktivnosti, kao ni ranije (već 30. travnja) pod- nesena molba za priznanje arijevskih prava, ustašku vlast nisu impresionirale. Neutvrđenog dana, vjerojatno 7. srpnja, Tibor je uhićen baš u veslačkom klubu. U ostavštini Zdenke Korais-Heksch nađene su i dvije dopisnice koje je Tibor poslao iz Gospića s puta u logor. Prvom dopisnicom, koja je prema poštanskom žigu poslana 9. srpnja, obavještava roditelje i suprugu da je dobro, ali da se vrati postoji mogućnost
Dopisnica Tibora Hekscha iz logora Jadovno.
samo “u vezi Dubovca sa Zagrebom i to hitno”. Pretpostavljam da se to odnosilo na njegov prelazak na rimokatoličku vjeru, te mogućnost da se temeljem toga Kaptol zauzme za njega kod ustaških vlasti. Drugom dopisnicom od 11. srpnja 1941. g. obav- ještava roditelje i suprugu da odlazi u logor “Jadovno”. Također piše i da “ako je Zdenka obavila posao neka ide kući”. Pretpostavljam da se to odnosilo na njenu moguću intervenciju na Kaptolu.
Nakon dopisnice od 11. srpnja Tibor se više nije javljao. Inače je u logoru Jadovno bilo zatvoreno nekoliko tisuća pravoslavaca, te nekoliko stotina Židova, uglavnom stude- nata, članova sportskog kluba Makabi, te starijih uglednih članova Židovske zajednice. Logor je inače bio zatvoren krajem srpnja ili početkom kolovoza 1941., kada su svi do tada preživjeli logoraši ubijeni. Od Židova iz tog logora spašeno je njih desetak i to oni koji su nekoliko dana prije prebačeni u zatvor u Gospiću, a kasnije u logor Jasenovac, gdje su neki dočekali oslobođenje.
Dokumentacija iz ostavštine Zdenke Korais-Heksch je brojna. Osim fotografija sniml- jenih prije početka rata, “papiri” govore o nastojanju njegove supruge da ga spasi ili da barem sazna njegovu sudbinu. Tako sam našao potvrdu ustaškog stožera u Karlovcu kojom se potvrđuje da je Tibor na izborima 1938. glasovao za listu bivšeg HSS-a, da je osnovao “Hrvatski veslački klub Korana”, da je njegovim nastojanjem sagrađen dom novoosnovanog veslačkog kluba, te da se nije isticao kao neprijatelj hrvatskog naroda. Potvrda je izdana 6. listopada 1941. na molbu stranke (vjerojatno supruge Zdenke), a trebala je služiti kao prilog molbi za priznanje arijevskih prava. Potvrdu je potpisao Franjo Družak. Isto tako možemo pročitati i dokument Ministarstva unutrašnjih poslo- va Nezavisne države Hrvatske od 1. prosinca 1941. koji potvrđuje da je Tibor 30. travnja 1941. g. predao molbu Ministarstvu za priznanje arijevskih prava. Medu dokumentima koji govore o traganju za možebitnim živim Tiborom, prvi je dopis Hrvatskog crvenog križa od 8. siječnja 1942. u kojem je Zdenka Heksch obav- ještena da se prema obavijestima dobivenih od mjerodavnih vlasti prebivalište Tibora Hekscha nije moglo ustanoviti. Drugi dokument odnosi se na dopis iz Vatikana od 27. siječnja 1942. u kojim Sekretarijat Svete Stolice obavještava Zdenku Martinović Heksch da su započeli potragu za Tomislavom Hekschom, a moguće nove poznate informacije o njemu biti će poslane brzojavno. Taj je odgovor poslan preko Ljubljane. Od dokumenata koji su izdani poslije rata nalazim izjavu dviju svjedokinja – Zlate Heiligstein i Ilonke Tomada – kojom potvrđuju da su Tibora u srpnju 1941. g. ustaše odvele u logor, te da se odonda o njemu ništa ne zna. Izjava je ovjerena u Kotarskom narodnom sudu u Zagrebu 22. prosinca 1945.
Nastojanja Tiborove supruge Zdenke da sazna za njegovu sudbinu i dalje traju, tim više što su kolale priče da Tibor nije stradao u logoru. Tako je u dopisnici poslanoj 4. travn- ja 1946. Radomir Ribar obavještava da je čuo kako je Tibor, inače njegov školski drug, 1941. pobjegao (vjerojatno iz logora) s Predragom Pejićem, te da su se javili preko radio Kaira. U vezi s obavještenjem R. Ribara, postoji odgovor direktora programa za Europu radio Kaira A. R. Swindella od 20. veljače 1947. u kojem je obavještava da joj ne može pomoći u vezi bilo kakve obavijesti emitirane preko ove radio postaje tijekom 1941., a koja bi se odnosila na Tibora Hekscha. Sačuvan je i izrezak oglasa od 2. travn- ja 1946. u kojem Zdenka poziva da joj se jave svi koji znaju neki podatak o sudbini njenoga supruga. Konačnu istinu o Tiborovoj sudbini saznala je krajem 1947. U odgovoru na njenu molbu Matični ured Gradskog narodnog odbora Karlovca dostavio joj je izvadak iz matične knjige umrlih za Tibora Hekša. Potpisani su tajnik Jelić Stevo i predsjednik Rudman Stanko. Prema izvatku, dan njegove smrti je 31. srpanj 1941. u Jadovnu. Kao prijavitelj smrti navedena je Elza Kramer iz Zagreba. Spomenimo ovdje i njegovu sportsku aktivnost. Kao jedan od inicijatora osnivanja veslačkog kluba u Karlovcu, na osnivačkoj skupštini 1935. izabran je za tajnika kluba, i tu je dužnost obnašao do godišnje skupštine 1939. Nakon toga je bio član odbora i “tehnički voda” sve do osnivanja NDH u travnju 1941. Također, kao predstavnik veslačkog kluba “Korana” bio je u Upravnom odboru Hrvatskog veslačkog saveza, te urednik internog glasila “Korana” koje je donosilo novosti iz veslačkog sporta, teorije veslanja i sportske medicine do klupskih vijesti. Zabilježen je izlazak dvaju brojeva glasila u prosincu 1938. i siječnju 1939. Bio je i urednik internog glasila “Novine” (izašao je samo jedan broj, u siječnju 1941).
Kao veslač, Tibor je bio jedan od najmarljivijih na treninzima. Najznačajniji rezultat postigao je na državnom prvenstvu u Beogradu 1939., kada je četverac s kormilarom za novake (u sastavu Tibor Hekš, Josip Debeljak, Franki Valčić i Egon Radović) osvo- jio drugo mjesto. Prvi sport kojim se Tibor počeo baviti bio je stolni tenis. U spomeni- ci nogometnog kluba “Olimpije” stoji da je 1929. “prvenstvo table-tenis sekcije osvo- jio Tibor Hekš”. Također je zabilježeno da je 1930. kao član ekipe “Olimpije” nastu- pio protiv ŠK “Cepin” iz Zagreba. U jesen 1932. nastupao je kao član ekipe “Olimpije” u prvenstvu Savske banovine i tada je “Olimpija” osvojila treće mjesto. Između 1937. i 1939. je kao član stolnoteniske sekcije veslačkog kluba “Korana” nastupao i na službenim natjecanjima.
Sačuvana arhiva Zdenke Korais-Heksch puna je zanimljivih dokumenata. Izdvajam potvrdu od 17. svibnja 1941. koju je Pošta Karlovac izdala Tiborovom ocu, ing. Filipu Hekschu, prilikom predaje radioaparata, budući da ih Židovi nisu smjeli posjedovati. Osobito je potresan “Popis oduzete imovine”, sačinjen u karlovačkom Poreznom uredu
Arhitektonski nacrt za gradnju spremišta Veslačkog kluba “Korana”
18. studenog 1943. Takvi su se popisi pokretne imovine obavljali po nalogu Državne riznice “u svrhu popisa te izlučenja odjeće i obuće za izbjeglice”. Zapisnici sadrže popis pokretnina “izseljenog židova” Heksch Olge (Tiborove majke) i Fischel Romea (Tiborova djeda). Komisija od tri člana (Klepac, Kovačev i Neral) izuzetno je detaljno sačinila listu (do rednog broja 94) njihovih pokretnina, uključujući “malu razbijenu budilicu, kasu limenu za djecu, keficu za čišćenje platnenih cipela, plavi tabletić i dječji kep crveni”.
Osobito mi je bio zanimljiv horoskop napisan na četiri gusto ispisane stranice. Ostat će nerazjašnjeno je li Tibor iz puke radoznalosti otišao u Zagreb 12. listopada 1939. da mu astrolog D. Budisavljević iz Crnčićeve 37 sastavi horoskop, ili je to učinio (upra- vo je počeo II. svjetski rat) strahujući za vlastiti život, nakon što je čuo za nacističko rješenje židovskog pitanja. Horoskop mu proriče budućnost sve do 1983., za prve dvije godine podrobno, a za kasnije manje detaljno. Počinje s osobnim karakteristikama: Tibor je “mješavina vesele i vatrene naravi, vrlo spretan i dovitljiv duh, naročito poslovno izvanredno uspješan i spreman. Isto tako izvanrednog smisla za bračno- familijarni život. Donekle sklon prenagljenosti, ali je i moć savladjivanja jaka”. Preporučuje mu se izbjegavanje bilo kakve povjerljivosti, osobito vjerskog karaktera, jer to moglo uzrokovati “moćna neprijateljstva i protivnike”. Kao protivnici mogu doći u obzir stranci, odnosno inozemstvo uopće. Opasni mu mogu biti “eksplozivni i vatreni elementi, kao i vatreno oružje u slučaju prevrata i rata”. Počekom 1940. horoskop mu je prognozirao povoljnu poslovnu situaciju, dok za drugi dio ne pre- poručuje nikakvo novo poslovanje, a moguće nevolje proistjeću od mogućih vojničkih pokreta. Horoskop, naravno, ne predviđa tragičan kraj, čak će za 1941. reći “da će mu donijeti izvanredan priliv novca, ali da još uvijek bude oprezan sa poslovanjem, odnos- no poduzećima, te da će mu naročito uspješna biti 1944. g.”. Također piše: …”naročito krajem jula (bez obzira na godinu) budite oprezni…” (podsjećam da je u smrtovnici kao datum smrti naveden 31. srpanj).
Na kraju, valja spomenuti i neke podatke iz života Tiborove supruge Zdenke. Zdenka Martinović rođena je 9. listopada 1908. u Petrovaradinu (otac Ivan i majka Marija, rođ. Konaković). Bila je gotovo osam godina starija od Tibora. Diplomirala je matematiku i radila pred rat kao suplentica. Nakon Tiborova uhićenja preselila se u Zagreb. Tijekom rata je kao podstanarka živjela u Zvonimirovoj ulici, a već u lipnju 1945. kao supruga nestalog logoraša, dobila je stanarsko pravo na dvosobni stan u Solovjevoj 30 (danas kneza Borne 34), u kojem je stanovala sve do smrti. Nakon rata je predavala matematiku i statistiku na Ekonomskoj školi u Zagrebu; ostala je zapamćena kao vrstan pedagog i stručnjak (napisala je nekoliko udžbenika). Godine 1953. udala se za Adu Koraisa. Upoznala ga je u jesen 1941., kada je bez propusnice vlakom putovala za Zagreb. U Jastrebarskom je ustaška policija kontrolirala dokumente putnika, te bi bila sigurno uhićena da je slučajni suputnik, tada joj nepoznati Ado Korais, inače domo- branski časnik, nije zaštitio. Umrla je 28. prosinca 1995.
Boris Vrbanac, rođen 21.9.1945. u Karlovcu. Na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu diplomirao geologiju (1971). Magistrirao (1989) i doktorirao na istom fakultetu (1996). Savjetnik direktora u Ina-Naftaplinu. Objavio priručnik i veći broj stručnih radova. Član Veslačkog kluba “Korana” od 1955., predsjednik od 1989. do 1993.