Od dugogodišnjeg člana Veslačkog kluba Korana Daniela Butale koji je preminuo 18. srpnja 2017. u 75. godini života, u ime članova „Korane“ i „Muškog, veselog žabarskog bratstva Kvaka ’85 Dubovac – Karlovac“, na Rimokatoličkom groblju Dubovac oprostio se dopredsjednik VK Korana Boris Vrbanac čiji govor prenosimo u cijelosti:
„Dragi prijatelju.
Ispraćajući te na tvoje posljednje putovanje obraćam ti se u svoje ime i u ime tvojih prijatelja iz veslačkog kluba s kojima si intenzivno prijateljevao i družio se od rane mladosti do tvojih posljednjih dana. Na ovom mjestu trebao bih započeti s hvalo-spjevima o veličini tvoje dobrote, poštenju, plemenitosti, jednostavnosti i skromnosti, predanost obitelji i obiteljskim vrijednostima, istinskg domoljublja kao trajnog i suštinskog elementa tvog bića i sve što bih rekao bilo bi točno ali puno, puno premalo. Ti si puno više od toga, umjetnik za sva vremena i izvan vremena. Tvoja duša je već s tvojim rođenjem premašila okvire tvoga tijela, a tvoj slikarski talent pružio joj je mogućnost da svoju veličinu i ljepotu izrazi kroz stotine platna koja si za sobom ostavio. Tvoja dobrota i spremnost pomaganja drugima je legendarna, a neizrečeni moto: živi i pusti druge da žive svoj vlastiti i jedini život na svoj način, učinio je da nikada nisi dolazio u sukob s drugima, nisi dijelio savjete, ukazivao na nedostatke i pogrješke. Jednostavno, bio si čovjek iznad životnih banalnosti i trivijalnosti.
Naše intenzivno druženje počelo je u nekadašnjoj kultnoj instituciji Dubovca, veslačkom klubu Korana, čuvenoj Kvaki. Kvaka je u vrijeme naše mladosti bila puno više od veslačkog kluba, kluba u čiji je članstvo bila uključena gotovo kompletna dubovačka mladež, kluba u kojem smo radije boravili nego u svojim domovima, kluba u kojem su mlađi članovi prve životne spoznaje dobivali od starijih članova. Svo slobodno vrijeme tijekom pohađanja osnovne i srednje škole provodili bi u Kvaki, trenirajući veslanje, igrajući nogomet, kupajući se. Odlazak na fakultet nije nas udaljio od Kvake, dapače tu smo slavili svoje položene ispite, diplome, momačke večeri, rođenja naših sinova i kćeri. S prestankom aktivnog veslanja mnogi od nas su ostali djelovati u upravljačkim strukturama kluba. Tvoje crtačko umijeće uvijek je bilo na raspolaganju klubu i kada je trebalo dizajnirati medalju, zastavu kluba, diplomu, priznanje uvijek su se rabile tvoje vještine. Za tvoj trud Veslački klub ti je zahvalio dodijelivši ti posebno priznanje.
Kako bismo sačuvali tradiciju druženja i okupljana na Kvaki još prije tridesetak i nešto godina odlučili smo da ćemo se na Kvaki sastajati u svoje slobodno vrijeme, a obavezno nedjeljom kada smo dogovarali daljnja druženja i povremene fešte. Kruna tog druženja bilo je osnivanje „Muškog, veselog, žabarskog bratstva Kvaka 1985“. Jedan od osnivača tog bratstva bio si i ti prijatelju, zajedno s još 21 osnivačem. Naša gotovo svakodnevna druženja su se nastavila sve do današnjih dana, vremenu i neizbježnim gubicima usprkos. Tijekom naših druženja i povremenih fešti ti nisi spadao među brbljavije sudionike, radije si se bavio svojim kulinarskim vještinama, jer uz kist tvoja najdraža alatka bila je kuhača, ali si dominirao svojom unutrašnjom snagom duha i karaktera. Bio si s nama, ali smo intuitivno znali da to nisi sav ti, da postoje nedokučive dubine tvoje duše koje nisu mogle zakriti tvoja jednostavnost i skromnost. Jednostavno smo znali da se među nama nalazi čovjek čiji značaj nadilazi naše vrijeme, zahvalni što si nas tretirao kao sebi ravne.
Obraćajući se tebi, dragi prijatelju, želio bih ti iznijeti svoje mišljenje, mišljenje jednog slikarskog laika, o tvom slikarskom opusu koji te je uvrstio među velikane hrvatskog slikarstva. Naime, prisustvujući gotovo redovito otvorenjima izložbi tvojih radova, čuh more vješto i dubokoumno sastavljenih riječi kojima su opisivali i hvalili tvoja slikarska dostignuća. Premda apsolutni slikarski marginalac, usudio bih se reći da se uistinu kompetentno može govoriti o tvojim radovima samo dubokim poznavanjem tvoje osobnosti koju si stekao rođenjem i poznavanjem prilika u kojima si odrastao a koje su uvjetovale dogradnju tvoje osobnosti. Ne secirajući uopće okolnosti odrastanja rekao bih samo da nisu bile osobito sjajne ali su snažno utjecale na oblikovanje tebe i kao čovjeka i kao umjetnika. Tu leže korijeni tvog izbjegavanja da riječima iskažeš svoje najdublje osjećaje, svoju intimu, svoje unutrašnje porive, strastvenost.
Svoj slikarski opus počeo si apstraktnim bojanim crtežima elemenata letjelica da bi kasnije prešao na crteže letača, kao odraz duboke potrebe da se odmakneš od zemaljskog i približiš nebeskom. Nastavio si s opusom listova duhana i riba. Crteži vrhunske tehničke izrade i zapanjujuće velikog napretka u njihovoj izvedbi i što se tiče samih crteža, njihova bojanja do uvođenja morfologije na platno, odnosno treće dimenzije. Tvoji minuciozmo oblikovani skakavci, leptiri, vilini konjici, cvjetovi odraz su tvoje sposobnosti zapažanja skrivene ljepote, ljepote Božje kreacije, odraz su bogatstva tvoje duše ali i želje za letenjem, želje da se otkvačiš od ove realnosti i odletiš u neku drugu dimenziju. Tvoje ribe uhvaćene u mrežu to su tvoje misli, osjećaji i želje sputane okovima svakodnevnice. Tehnička perfekcija ovih crteža donijela ti je i Grand-Prix za najbolji crtež u Firenci 2001. g. Međutim, to još nisi pravi ti, to su samo skrivene poruke i vapaji tvoje duše. Najdirektniji uvid u stanje svoje intime dao si svojim ciklusom slika Isusa na križu. Taj Isus, ta božanska drama, to si ti ali i svi mi razapeti svakidašnjim banalnostima koje čine one čavle koje nas drže prikovane na križu realnosti. Posebno bi istaknuo ciklus akvarela kojima si ovjekovječio motive Karlovca. Jednostavnost, smirenost i nježnost tih slika oduševljavajuća je do ganuća. Njima si konačno iskazao svoje najintimnije osječaje i duboku ljubav za svaki kutak ovog grada. Njima nam je uistinu dopušteno da zavirimo u tvoju dušu i uvidimo njenu ljepotu i osebujnost vjerno prenesenu na platna.
Tvoj najznačajniji ciklus je ciklus cvijeća za kojeg si dobio nagradu Društva likovnih umjetnika Hrvatske. On predstavlja eksploziju tvoje intime, eksploziju tvojih zabrtvljenih osjećaja. Konačno si snažnim glasom kroz svoje slike kriknuo: „To sam ja“. Lirska ljepota tih slika je impresivna, slavi život, a postignuta je konačnim izbacivanjem gotovo cijeli život potisnutih dubokih osjećaja u svoj njihovoj silini i strastvenosti. Zaista, to je kompletni Butala, bez zadrške i u punoj veličini. Taj ciklus, ujedno i posljednji ovozemaljski dopunio si rascvjetalim križevima i trnovim krunama i on predstavlja konačnu pobjedu nad tegobama ovozemaljskog života, ciklus koji ti je utro put prema besmrtnosti. On spada među najsnažnije u povijesti hrvatskog slikarstva i kao takav ostat će za sva vremena, a čovjek i umjetnik koji ih je izradio uistinu jeste osoba izvan vremena. Posebno ću izdvojiti tvoju posljednju sliku koju si izradio: sliku Isusa na rascvjetlom križu iznad kojeg lebdi leptir. Usudio bih se reči da je to slikarski dragulj, najsnažnija oproštajna slika koju je neki umjetnik izradio u povijesti slikarstva. Isus, to je tvoje tijelo, križ tvoja zemaljska muka, cvijeće su anđeli i leptir tvoja duša oslobođena zemaljskih okova. Osjećajući približavanje vremena opraštanja njome si zamolio: U raj poveli me anđeli!
O tebi dragi prijatelju, tvom životu, djelu, činjenju, moglo bi se satima i danima govoriti koliko je bio bogat i sadržajan. Ali to je faktografija koju ti ne treba govoriti već je prepustiti kroničarima i likovnim povjesničarima. Oprostit ću se od tebe zahvalan i ponosan što se mogu ubrojiti među tvoje istinske cjeloživotne prijatelje. Krenuo si stazom koju nam je utro naš Spasitelj, stazom kojom svatko mora poći sam i koja vodi pred lice Stvoritelja.
Zbogom dragi prijatelju, znaj da nas ostavljaš, svoju obitelj i sve nas koji smo te istinski voljeli i cijenili, u neizmjernoj tuzi ali i zahvalnosti što smo bili dio tvoga postojanja.“